Kako mi je Krekky napisala, postoji razlog zbog kojeg ću vam servirati novi post… Pa, evo, da održim obećanje, uhvatila me neka inspirativna nota pa pišem…
Nakon dugo vremena.
A što ćete, škola se panično približava, a ja se pitam kako su mi ovi praznici proletjeli. A kad zapravo gledate, što su ta tri tjedna? No, bit ćemo realni, pa se nećemo pekmeziti zbog 15.01. Jel tako?
Nda. Ja, kao i uvijek, pet do dvanaest, kak se veli, sjetila se da imam debelu knjižurinu za pročitat i još uvijek sam pod dojmom Raskoljnikova i onako, pokušavam mu se uvući u psihu, shvatiti ga, ali… Ipak je to samo roman… No, da ne trabunjam previše, jer, još uvijek razmišljam o čemu vam danas pisati…
Hm…
Znate što?
Osjećam se užasno čudno. I to zbog ovog vremena vani, sunce sja sve u šesnaest, toplo je… Imaš osjećaj ko da je Uskrs pred vratima. I dok mom mlađem burazu paše to vrijeme jer ga može provesti sa prijateljem igrajući se po vani, ja sam nekako skeptična i pitam se gdje se izgubila ona zima… Primjećujem da se ljudi tuže kako je hladno ujutro, a ono temperatura nije niža od – 5 stupnjeva Celzija… Nekad je bila i – 20, pa nitko ništa nije prigovarao… A onda se sjetim, kako smo se prije par godina znali predvečer šetati, tj. ja sam buraza vukla na saonicama po cesti, od kuće, pa do centra grada, gdje bi svratili u videoteku, dignuli neku dobru komediju, starci bi kupili čips i bocu vina, koje bi skuhali kad bi došli kući i onda smo se svi četvero, zavaljeni pred TV-om smijali i pili kuhano vino sa puuuno klinčića… Nekako mi to fali ove godine, a još me više plaši činjenica da se to neće ponoviti. Ako se ovakvo vrijeme nastavi. A ja kao ja, brinem se zbog svega i svačega i pitam se u čemu griješimo, što smo tako opako učinili da nam se ovako vraća. Naravno, pod ovim, «mi», mislim na malog čovjeka, a ne na one krupne ribe šta nam vise nad glavama i neizravno određuju život… Čemu sam ja skrivila da ove zime imam proljetni ugođaj? I nekako, ne mogu si pomoći, a da ne kritiziram…
Sve mi se čini da svijet polako propada… Ili će se sve vratiti na staro ili će biti jedan velki BUM… Ne znam, pokušavam se snaći u tome svemu, ali kad gledam, sve je komercijalizirano, svuda vlada materijalizam, korupcija, samo daj novaca, novaca, novaca… Većina ( čast iznimkama! ) te gleda po džepu, što nosiš na sebi, kakav auto imaš.. Čiji si… Pogotovo u malim sredinama. I tako je žalosno da baš taj novac i materijalizam određuje sve, ama baš – sve. Pa čak i to hoće li biti zime ili ću se ja usred siječnja sunčat na balkonu… Čemu da mali čovjek pazi da ne baca smeće okolo, da je ekološki osviješten, kad sve ono što mali čovjek pokušava vratiti nazad, dovesti u red, teška industrija zagadi samo zbog nekakve dobiti. I onda smo ponovo na onome na čemu smo i prije bili. Na nuli.
I tako, ja kao ja, tražim neki način na koji ću si opet dovesti zimski ugođaj. Za skijanje nemam ambicija, ne hvala. Ne želim se poeuropiti i ovako mi je super. Nekako, sve mi se čini da je najbolje upalit klimu, stavit ju na ljetnih 18 stupnjeva, navući debelu vestu, bundu, rukavice, šal i kapu, sjesti na krevet i čekat da ti se stvori inje na brkovima.. No, ne shvaćajte me ozbiljno i doslovno, možda je to samo utjecaj one proklete lektire… Gubim razum. A možda je to i bila osnovan ideja tih realista. Možda su namjerno pisali takve debele knjižurine da ih ljudi čitaju i faktički dok dođeš do pola već izgubiš razum… I naravno, dok dođeš do kraja romana, gotov si, a realisti lijepo počnu vladati… Hm.. Koja politika. Pobenavila sam… Ne slušajte me više…
Do idućeg posta, nadam se uskoro, ljubi vas Rider…

Kažu da za sve što se događa postoji nekakav razlog. Pa, eto, tako je i sa mojim postovima, stvarno su se prorijedili zadnja dva mjeseca. Ne, to nije zato što sam se zasitila bloganja, dapače, sad pišem još i više, no, na nekom drugom mjestu, izvještavam ljude o događajima, koncertima, pravim intervjue….
Inače, ne donosim novogodišnje odluke, ali evo, danas odlučujem da ću ubuduće biti redovitija i tu na blogu.
No, sad da se malo osvrnem na prošlu godinu i na sve što sam prošla.
Rekla bih da je to bila jedna od burnijih godina, onaj prijelom, prijelaz iz jednog načina života u drugi. Bolji. Možda zato što sam starija za jednu godinu i što život više ne gledam onim dječjim i naivnim očima. Došlo je vrijeme za odrastanje, za sve ono čemu sam se dosad opirala. I nije mi krivo, upoznala sam ljude koji su me promijenili nabolje, koji su mi otvorili neke nove vidike i poglede na život. I ovim putem im se zahvaljujem na tome.
A s druge strane, otkrila sam i neke nove hobije, novu glazbu i sve to skupa pridodala na svoj popis. I još nešto: naučila sam da se najveće želje ispunjavaju tek onda kad ih u potpunosti ne očekuješ. Nemojte sami sebe gristi zbog toga što vam nešto ili netko nedostaje, što trenutno ne možete dobiti ono što želite. Opustite se: sve će to stići jedno za drugim onda kada se budete najmanje nadali.
Ne znam, što da vam još pišem…
Ne želim tu prodavati neku pamet, ali eto, kako mi je ova nova godina dobro krenula, moram nešto optimizma prenijeti i na vas…
Uskoro stiže malo opširniji post, trenutno me baš i ne puca inspiracija…
Eto, dragi moji, nadam se da niste odustali od mene…
Do idućeg posta, ljubi vas vaš Rider…

Evo, napokon da i ja nešto napišem, inače baš i nemam snage za pisanje, što zbog obaveza, što zbog toga što me previše toga inspirira, pa sve one riječi poput bujice žele u ovaj post, ali još im ne vidim redoslijed, pa te teme još neću doticati… Možda, jednom… Kada se početni doživljaji smire, kada budem mogla realno i objektivno sagledati neke situacije… Onda ću pisati…
Zasad se želim dotaknuti samo jedne teme: susrećem se s njom svaki dan i tako često želim započeti diskusiju o njoj, ali me nitko ne razumije.. Kao što je jedan psiholog napisao, najbolji način na koji možeš nekome objasniti što želiš, jest usporediti tu situaciju, ispričati sličnu priču…
Protagonist ove priče nije jedna osoba, ona je poput Flaubertove «Madame Bovary koja plače u još dvadesetak francuskih sela», dakle, ona ili on, nije važno, ljudi su to koje susrećem na ulici, u školi, u gradu… Ljudi su to koji su ukalupljeni u svoju svakodnevicu i misle da su time postigli sve u životu. Imati lijepo namještenu kuću, dobar auto, dobar posao… Poput američkog sna…
Ono što se ja pitam jest kako ti ljudi ne očekuju nešto više od života. Zar se on cijeli svodi samo na zarađivanje i trošenje, na ispunjavanje obaveza, društvenih kodeksa i zadovoljavanje primarnih potreba? Zar je dovoljno ići u školu, striktno učiti, imati savršenu ljubavnu vezu ili baš do mature položiti vozački?
Nikad nisam razumjela takav način života. Pa nema ništa ljepšega nego iskočiti iz te rutine, kao da hodaš seoskim putem i umjesto da ideš ravno naprijed, skreneš na livadu, sjedneš si lijepo, otvoriš piknik košaru i uživaš u jelu? Osobno poznam ljude koje je ta rutina vremenom dokrajčila i uništila. Ljudi nikad ne razmišljaju kako je život zapravo dug, koliko je to puno vremena, svi broje godine, ali zaboravljaju da i jedna godina dosta dugo traje, da se u godini dana toliko toga može učiniti, a da toga nisu ni svjesni. Razgovarajući tako sa poznanicima, zaključujem da su si neki od njih unaprijed isplanirali pola života. Sve to OK, lagala bih kad bih rekla da ni ja nisam razmišljala o budućnosti, o tome koji ću faks upisati, ali zasad niti želim niti mi je primjereno razgovarati o djeci, kupnji auta, stana, završetku studija…
Želim pustiti životu neka me vodi.
Isto kao i ljubav. Toliko ljudi je očajno što su sami, što nemaju s kim podijeliti sreću, uspjeh, pa se prividno zaljubljuju, tražeći onog pravog/ pravu, onoga koji bi sam naišao prije ili kasnije, da ga uopće ne tražiš. I tako se zapetljavaju u ionako zamršene međuljudske odnose, postaju i bivaju nesretni, gube samopouzdanje i pitaju se zašto baš oni ne mogu naći nekoga tko će ih voljeti.
A zapravo je jedina formula bilo kakvog uspjeha, ljubavnog, poslovnog ili pak onog životnog: strpljenje.
Treba biti strpljiv.
Pa što ako si sam, što ako svi oko tebe hodaju zagrljeni, zamisli si samo da na ovome svijetu postoji netko gotovo savršen za tebe, kao odgovarajući dio puzzle, koji se isto tako kao ti sad pita zašto ne može naći onog «savršenog»… Pusti životu neka te vodi, a onda će i ljubav doći sama od sebe… Ovo je bila mala digresija, među ostalim, jedna od inspiracija koje mi se motaju po glavi, uzrokovane porukom usred noći, kojom mi je jedna osoba dala na znanje da je nesretna, da joj nešto fali, usprkos tome što je dan prije proslavila rođendan u krugu najmilijih… Pitala sam ju što joj toliko nedostaje da se osjeća nesretnom, a da nije ni svjesna toga koliko je zapravo sretna: ima obitelj koja ju voli, ima prijatelje na koje se može osloniti, ima krov nad glavom, dobro je situirana, a opet se uz to osjeća nesretnom.
Jedan je svećenik rekao da čovjek, tražeći razloge svoje sreće, zapravo postaje - nesretan. Čim se počneš pitati zbog čega si danas veseo, jer nemaš nikakav poseban razlog, noćas si učio do tri sata, danas imaš dva ispita, umoran si, a opet, usprkos tomu – dobre si volje. Zašto? Čemu? I onda zaključimo da zapravo nemamo razloga za sreću – nesretno smo zaljubljeni ili smo upravo izašli iz veze, zdravlje nam je klimavo, nemamo dovoljno novca da bi si kupili nove čizme, pa ipak, zašto smo radosni? I tu sreća iščezava. Sve tu navedeno trpamo pod kolonu svog nezadovoljstva i smatramo se nesretnima.
I sad sam pobjegla sa početne teme. Pitate se što sam zapravo htjela poručiti? Hoću reći da život nije onaj digitalni planner, nije isplaniran, nemojte biti toliko usko orijentirani na ono što vam društvo nameće. Oduvijek vas je privlačila yoga? Ili pak, nekako ste potajno sanjali o tome da se upišete u školu stranih jezika? Učinite to.
Smatrate da sam možda uzela za primjer prevelike stvari? E, pa onda bi vam možda bilo dovoljno kada idete putem kući iz škole, sa faksa, sa posla, zavrtjet se oko prometnog znaka uz nogostup. Znam da zvuči ludo, ali i to je jedan od načina da na trenutak iskočite sa tog sivog nogostupa i sami sebe razveselite. Iz iskustva mogu reći da je to jedan poseban doživljaj, još pogotovo kad se zavrtite oko znaka koji nije dobro pričvršćen u nogostup, pa se skoro sruši na vas svom težinom…
No, dobro, svaka škola košta.
U svakom slučaju, nemojte biti uskog gledišta. Open your wide, kako Englezi kažu, poslušajte glazbu koju inače ne slušate, bacite se u nove izazove, otkrit ćete u sebi neke nove svjetove, upoznati neke nove ljude i što je najvažnije, skupit ćete – iskustva. A ona su itekako važna za život.
Tada više nećete završiti kao protagonisti moje priče, moje okoline, tražit ćete život dalje od kapije svoje savršeno uređene okućnice i garaže svog najnovijeg auta.
Jer… Neke stvari se ne mogu kupiti novcem…
Vaš Rider…

Kako li samo vrijeme leti….
Ne zamjerite mi što sam vas napustila na par tjedana, no, obaveze me stižu jedna za drugom, taman se jedne riješim, a druga dođe i tako ukrug…
Ali ne bunim se previše zbog toga, sve je to normalno…
Ono o čemu danas želim pisati jest knjiga Paola Coelha «Hodočašće». Još ju nisam pročitala do kraja, no to me nije spriječilo da vam ju preporučim i iznesem svoje impresije. No, prije nego uopće počnem citirati, želim vas nešto upitati…
( u pozadini mi svira Janisina «Summertime», njen glas mi para srce poput tanke oštrice noža, a to je ono što najviše volim kod bluesa… glazba vapi, uzdiže se, zavija, baš onako kako se ja sad osjećam….)
No, da, da vam postavim pitanje:
Koliko su vam važni vlastiti snovi/želje u životu?
Već sam pisala o tome, o snovima i kako ih ispuniti, no sad ću pisati o tome kako to uopće nije lagan zadatak… E, pa u takvim trenucima se pojavljuju Dobre Bitke:
Dobra Bitka je ona koja se vodi u ime naših snova. Kad se oni u nama rasprsnu svom silinom – u mladosti – vrlo smo hrabri, ali još se ne znamo boriti. Nakon mnogo napora, naučimo kako se boriti, ali onda više nemamo istu hrabrost. Zato se okrećemo protiv sebe samih i borimo se sami sa sobom, postajući sebi najgori neprijatelj. Govorimo da su naši snovi bili djetinjasti, teški za ostvarivanje ili plod našeg nepoznavanja stvarnosti života. Ubijamo svoje snove jer nas je strah voditi svoju Dobru Bitku.
A sad vam želim ispričati jednu priču…
Riječ je o djevojci mojih godina, dakle navršila je punu 17., u školi prolazi sa čvrstom četvorkom, druželjubljiva je i izrazito naivna, koliko god ona to nijekala. Živi u mojoj okolini. Promatram ju zadnjih par mjeseci, kako je započela svoju Dobru Bitku, ali i borbu protiv surovog svijeta.
I u njezinim očima vidim sebe. I ja sam prolazila isto to što ona prolazi danas: osuđivanje okoline, ogovaranja, tračeve, ružne riječi, nepravdu, pokušaj promjene, duboku konfuziju i mnogo suza… Kad se okolina jednom navikne na pojedinca, teško im je prihvatiti njegovu promjenu. Ali teško je i pojedincu slijediti svoj san, svoj Put, teško se oduprijeti negativnim vibracijama…
Ne želim joj reći što ju još čeka, jer, tek je na početku Puta. Da ne mislite da sam popila svu pamet svijeta, ja nisam odmakla daleko od nje. Ali ja sam svoj težak početak započela, no, život je jedna velika borba, svaki dan se borimo za svoja uvjerenja, da ostanemo ono što jesmo, a u isto vrijeme se i mijenjamo, postajemo fleksibilniji, mijenjamo razmišljanja i prilagođavamo se situacijama. Najgore je dok ne shvatite da se morate mijenjati, jer, ostajući pri svome, vrijeme će vas pregaziti. To ne znači da mijenjate svoj stav i uvjerenja, no treba držati korak s vremenom. I to je ono što smatram najtežim.
I tako gledam tu djevojku kako se koprca, kako pokušava shvatiti tko joj je pravi prijatelj, kako upoznaje taj svijet oko sebe. Vremenom joj pružam svoju ruku, navodim ju razgovorima na pravi Put, navodim ju da «progleda». I sve mi se više čini da napreduje, sporo, ali sigurno, sve dok ne postaje podložna svojim strahovima i vraća se na staro.
A ja se pitam čemu svi oni razgovori, čemu, ako se ona vraća na staro?
Čemu sve to?
A onda shvaćam da sam nesvjesno ja počela voditi njezinu bitku. Čim sam joj pružila ruku, pridružila sam joj se u toj bitci. A svoju sam zanemarila, gotovo zapustila. I zapitah se još, gdje je ona bila kad sam ja bila na početku svog Puta? Tko je mene ohrabrivao da idem dalje, da se ne vraćam starim grijesima i greškama? Nitko.
I onda napokon, dođe mi iz guzice u glavu, kak se veli, da sam okrutna prema sebi.
Da nisam velikodušna.
Jedini način da spasimo svoje snove jest da budemo velikodušni prema sebi samima. Da bismo znali kad smo okrutni prema sebi, moramo svaki pokušaj duhovne boli pretvoriti u fizičku bol, kao što je krivica, grižnja savjest, neodlučnosti ili kukavličuk…
I shvatih što je velikodušnost. Nije to ona sebičnost, već način da ne zanemarite sami sebe.
I zato ju od danas puštam neka sama vodi svoju bitku. Neka sama osjeti kako život može boljeti. Smatrajte me okrutnom, ali ja želim slijediti svoj san, a ne tuđe, jer….
Čovjek nikada ne smije prestati sanjati. San je hrana duše, kao što je jelo hrana tijela. Često u svome životu vidimo svoje snove uništene i želje neispunjene, ali potrebno je nastaviti sanjati inače naša duša umire i Agape ne prodire u nju.
Prvi znak da ubijamo svoje snove je nedostatak vremena. Najzaposleniji ljudi koje sam upoznao u svome životu uvijek su imali vremena za sve. Oni koji nisu ništa radili bili su uvijek umorni, nisu primjećivali posao što ga moraju obaviti i stalno su se žalili da im je dan prekratak.
Drugi znak smrti naših snova su naša uvjerenja. Zato što ne želimo život gledati kao pustolovinu koju treba proživjeti, počinjemo se smatrati mudrima i ispravnima u onome malo što od života tražimo.
I naposljetku, treći znak smrti naših snova je Mir. Život postaje nedjeljno poslijepodne, od nas se ne traže velike stvari i ne traži se više no što želimo dati. Tada mislimo da smo zreli, ostavljamo po strani dječje fantazije i osjećamo se osobno i stručno ispunjeni. Iznenađeni smo kad netko naše dobi kaže da još uvijek želi nešto od života. No zapravo, u dnu našega srca, znamo da smo odustali od borbe za snove.
Vaš Rider...